Weinrich Harald: Leta umjetnost i kritika zaborava

80.00kn

arald Weinrich, romanist, germanist i teoretičar književnosti i jezika, godine 1997. na
njemačkome je jeziku objavio studiju “Leta: Umjetnost i kritika zaborava” koja je 2007. godine
prevedena na hrvatski. Intelektualna znatiželja potaknuta Ecovim tekstom o umijeću zaborava
Weinricha je navela da kroz povijest književnosti i filozofije pronađe argumente protiv Ecova
poziva da se ars oblivionalis (umijeće zaborava) potpuno ili gotovo potpuno zaboravi.
Knjiga se sastoji od deset poglavlja. U prvom, naslovljenom “Jezik zaborava”, autor se bavi
etimologijom, semantičkim modulacijama riječi zaborav u različitim kontekstima, mogućim
antonimijama riječi zaborav te svakodnevnim i pjesničkim metaforama pamćenja i zaborava. U
tom kontekstu podsjeća na, prema svojem sudu, najdojmiljiviju sliku i metaforu zaborava koja
potječe iz grčkih mitova, prema kojoj je nazvao i svoju studiju. Naime u grčkoj je mitologiji
Leta boginja koja je suprotan pol Mnemozini, boginji pamćenja i majci muza. Leta je i ime
rijeke podzemnoga svijeta, koja dušama umrlih donosi zaborav.

Drugo poglavlje, “Smrtni i besmrtni zaborav”, prati ideju zaborava u Homera (Odisejeve
najveće prepreke povratku na Itaku nisu bile strme stijene i morske oluje, pa čak ni
neprijateljske sile nego raznolika iskušenja zaborava), Ovidija (ideja umijeća ljubavnog
zaborava), Platona (ideja potonuća znanja prije rođenja u zaborav čovječje duše), Augustina
(dubok usjek ”preobraćenja” dijeli u njegovu životu zaborav Boga od pobožnog sjećanja) i
Dantea (ideja sjećanja i zaborava pred Bogom i ljudima).

U trećem poglavlju, “O dovitljivosti zaboravnog uma”, autor prati povijesni zaokret u valorizaciji umijeća pamćenja od nužnog ili poželjnog do štetnog. Umijeće pamćenja se tijekom cijelog srednjeg vijeka i još duboko u novi vijek smatralo nezaobilaznim dijelom
cjelokupnog odgoja i obrazovanja. Ta bi se ideja mogla izraziti maksimom: ”Znamo samo
onoliko, koliko znamo napamet” (Kant). U tom kontekstu raspravlja o mnogim predodžbama
španjolskog humanista i utemeljitelja novovjekovne pedagogije Juana Luisa Vivesa o
uspješnom učenju. U Françoisa Rabelaisa u Gargantui i Pantagruelu također je prisutna, ili
točnije ismijana ideja odgoja kao vježbe i izgradnje posebnog ”prirodnog dara” – pamćenja – u
priči o kukurijeku kao moćnom sredstvu kojim je Ponokrat mogao iz Gargantuove glave
izbaciti znanje stečeno u skolastičkom duhu. Michael de Montaigne prvi okreće ideju
pedagoške maksime u: ”Znati napamet znači ne znati”. Za razliku od memorijskoga znanja
Montaigne zagovara njegovanje poznavanja svijeta koje potječe iz životnog iskustva. Da bi
pojasnio Kantovu misao ”dovitljivi rijetko imaju vjerno pamćenje” Weinrich propituje
ingenium dvojice najslavnijih jahača svjetske književnosti Miguela de Cervantesa: ”S njima
jaše pamćenje, i to na magarcu, kao i zaborav, na konju” (66). Izvore dobrom Cervantesovu
poznavanju ”psihološko-medicinskog znanja” toga doba, koje je utkao u svoje likove, Weinrich
traži u radu španjolskog liječnika i filozofa Juana Huartea. Genij prema njegovoj teoriji,
itekako, smije zaboravljati. Weinrich smatra da upravo u tim idejama počinje nova era u
europskoj kulturnoj povijesti jer pamćenje gubi svoju do tada nepovredivu naslovnu ulogu, što
istodobno znači porast ugleda zaborava. To potvrđuju i ideje francuskih filozofa Gérauda de
Cordemoya i Claudea-Adriena Helvétiusa, koji pamćenje svrstavaju u niže duševne
sposobnosti te daju konačnu dijagnozu genija: ”slabo pamćenje”.

Četvrto poglavlje, “Prosvijećeni zaborav”, bavi se autorima koji dodatno radikaliziraju
štetnost i besmisao pamćenja. Misaoni se proces, prema Renéu Decartesu, sastoji od dviju
etapa: prva je brisanje iz svijesti svih predodžbi koje razumu nude osjetila, mašta ili pamćenje
kao i sva druga prenesena stajališta. Na koncu tog procesa ostaje jedino sigurnost o postojanju
mislećeg bića. Drugi je korak vraćanje sadržaja u svijest. Jean-Jacques Rousseau se u Emileu
oštro suprotstavlja školskom sustavu, koji ustraje na dresuri pamćenja. Stoga njegov Emile čita
iz velike ”knjige” prirode i gledajući prirodu gradi svoj duh na stvarima umjesto na riječima. U
posljednjem dijelu ovog poglavlja autor se bavi biografskim podacima iz života Immanuela
Kanta i prožima ih njegovim filozofskim razmišljanjima.

Peto poglavlje, “O rizicima sjećanja i zaborava”, nastavlja s pregledom ideja zaborava i to
primjerima Giacoma Casanove i njegovih vjerno ispričanih zaboravljenih ljubavi, Ode
zaboravu Fredricha Velikog, drame Thermidor Victoriena Sardoua te prikazom devet slučajeva
ili ”male kazuistike zaborava” iz pera rimskog skupljača anegdota Valerija Maksima, Petronija,
autora 1001 noći, Wilhelma Hauffa, Henricha Heinea, Thomasa Manna, kroničara jednog
medicinskog slučaja Aleksandra Romanoviča Lurija, Jorgea Luisa Borgesa i Milana Kundere.
“Nova snaga iz umijeća zaborava” poglavlje je u kojem autor prvo raspravlja o povijesnom
urušavanju pamćenja u Francuskoj nakon revolucije preko povijesno-književne ‘studije njemačkog
pisca Adelberta von Chamissoa. Zatim se bavi Goetheovim Faustom, Nietzscheovim
uzdahom ”zaboravni su blaženi!” i idejama Sigmunda Freuda, koji je tvrdio kako zaboravljamo
s nakanom koju psihoanaliza može raskrinkati i izvući iz dubine nesvjesnog.
U sedmom poglavlju, “O poeziji zaborava”, bavi se poetskim zaboravom Mallarméa i
Valéryja te velikim književnim ”spomenikom postavljenom kulturnom sjećanju u modreno
doba”, a to je onaj Marcela Prousta. Weinrich Proustovu mnemopoetiku tumači kao suprotnu
od Freudove psihoanalize. Na početku procesa za Prousta stoji trivijalno, svakodnevnim
namjerama podvrgnuto voljno pamćenje, kakvo prati uobičajeni život. Čim im istekne
praktična vrijednost, njegove sadržaje šalje u svakodnevni zaborav. Tek kada zaborav dovoljno
dugo traje i postane dovoljno dubokim, aktivira se nevoljno pamćenje. Takva sjećanja,
trajanjem zaborava, očišćena su svake kontingencije i potpuno su poetska.
U dva poglavlja, nazvana “Pravo na zaborav, do mira zaboravom?” i “Auschwitz – nema
zaborava”, autor raspravlja o ”ratovima kao orgijama zaborava”, propitujući oprečne zahtjeve

zaboravu: s jedne strane pravo na i potrebu za zaboravom (prema kršćanskoj ideji oprosta) te s
druge nužnosti i nemogućnostima nezaboravljanja. Novim ”pirandelizmom”, kako Weinrich
naziva motive i likove kojima sjećanje onemogućava promjene identiteta i novi život, autor
započinje prikaz panorame književnih likova između dvaju svjetskih ratova, koji u amneziji
izlaze iz ratnih strahota (likovi Jeana Giraudouxa i Jana Anouilha), u kojima i zaborav ima
funkciju novoga početka. Nadalje, daje pregled književnih ostvarenja kojima su teme ratne
strahote unazad nekoliko stoljeća te njihove pojedinačne i kolektivne amnezije i amnestije,
kazne i/ili oproste. Nezastariva obveza sjećanja pojedinaca i naraštaja ideja je kojom se bavi na
primjeru svjedočanstava (više ili manje fikcionalnih) Židova progonjenih za vrijeme Drugoga
svjetskoga rata, kojemu je zaborav nedopustiv (Elie Wiesel, Primo Levi, Jorge Semprún, Saul
Bellow, Thomas Bernhard).

 

Studija završava poglavljem “Pohranjeno znači zaboravljeno”, u kojem autor govori o
potrebi i uvjetima pod kojima današnja preinformirana civilizacija, a posebice hiperproduktivna
znanost, briše, baca u smeće, žudi za zaboravljanjem, ”oslobođenjem”.

 

2 na zalihi

Kategorije: ,

Opis

Izdavač: Algoritam

Godina izdavanja: 2007

Mjesto izdavanja: Zagreb

Format: 17×23 cm

Broj stranica: 308

Uvez: meki