Zbirka “Uglavnom pridjevi” Hrvoja Jurića donosi deset ciklusa poetskih crtica i pjesama. Sam naslov zbirke kao da priznaje da ono bitno ovim pjesmama izmiče, ali, isto tako, da se oko pokušaja dosezanja toga bitnoga nastoji i da se od toga svaka umjetnost i svaki život sastoji. Već pogled na naslove “pjesama” (recimo, prve četiri: Život, Uznesenje, Ljepota, Transsuptancijalizacija) potvrdit će filozofske preokupacije autora i pokazati da je Hrvoje Jurić pjesnik izišao iz filozofije, ili obrnuto. Tko će ga znati što je Prvo.
Sve prožetost, ako nešto onda to, plemenit pokušaj sve obuhvata i artikulacije svega što poetski subjekt nastanjuje – a koje preciznom izmiče – vjerojatno je temeljni pojam, iako neizrečen u zbirci. No, poenta i jest u pokušaju: u tome se krije (s)misao. Pjesnik će reći da je praćenje igre predmeta koji prerastaju u simbole i neizbježna značenja – tihi poziv, fotosinteza filozofa.
