“Godine 1923. potres Veliki Kanto uzeo je sto četrdeset tisuća ljudskih života u Tokiu i Yokohami. Ubrzo nakon što sam došao u Japan, saznao sam da se takvi potresi događaju otprilike svakih sedamdeset godina. Znači, bilo je vrijeme.”
“Kad se moja žena pripremala za porođaj, imala je zapakiranu putnu torbu u spavaćoj sobi. Sličnu sam torbu sada imao i ja, iako se nisam pripremao ni za kakav porođaj. U torbi se nalazila hrana i piće za tri dana, prijenosni radio, par platnenih rukavica – za raskrčivanje razbijenog stakla, i zviždaljka – kako bismo zviždali iz ruševina kada smo preumorni da zovemo upomoć. U slučaju jakog potresa treba “mirno čekati naredbe”. A zatim, s torbom u ustima, mirno otpuzati do najbližega groblja.”
